Lejla Kašić: Melanholija

Melanholija
i tek pomisao na:
tvoje nage aktove
pod svjetlošću stone lampe
u ćošku tvoje studentke sobe
u predgrađu velegrada,
šum čaršava nad golom kožom;
jutra sa leutara
i R koje zapinje u tvojim nepcima,
pa se skotrlja niz moju kičmu,
podere mi kožu,
uvuče se u uši;
tvoj mladež iznad pupka,
ožiljak na lijevoj obrvi,
krive jedinice u gornjoj vilici;
bok na kom ležiš
dok čitaš ,,Vreme čuda"
i tvoje neznanje da je
najčudesnije baš ovo vrijeme
u kom postojiš;
tuđe dlanove
pod tvojim suknjama,
na tvojim koljenima
tuđe ime u tvojim molitvama;
iskrenost dok se smiješ i plačeš
i kako si samo tada nezaštićena i ranjiva;
koru od narandže koju ostavljaš da se suši na radijatoru,
dok sama ne počneš da isparavaš
slatkasto-gorki miris;
tih nekoliko dugmića na tvojoj košulji
iza kojih izvire moja čežnja;
golišavo rame koje ima ukus Jadrana,
ljeta i hrvatskih otoka na kojima te zamišljam u 5 ujutru i 5 popodne i svakog drugog sata;
način na koji govoriš i
objašnjavaš rukama
prag su mog grijeha
saznanje su da si jedna ti
sve žene koje ću ikada voljeti
i mame me
na samoubistvo -
jedini spas od
ovog ludila,
bezumlja,
neuračunljivosti
jer ja
ne umijem,
ne smijem da te imam.
Prestar sam za pupoljke tvoga djevojaštva,
moja voćko tantalska roda,
moja Lenko Dnuđerska,
ispunjen sam tobom,
prelivam kao iz šerpe proključala varenika.
Čuješ li me,
mala?
Kunem svoju mladost
što je prerano došla
i prošla,
da sam znao da negdje dišeš
moj smislu,
moja djevojčice i djevojko,
ostao bih momak.
Sad nemam kud
osim u samoubistvo
jer ispunjen sam tobom
a tebe nigdje,
nikud,
nikad,
osim
svugdje,
svukud,
uvijek,
sa mnom,
uz mene,
pored mene,
naročito
sa melanholijom i mišlju na tebe
protiv mene.



Нема коментара:

Постави коментар