Umetnici insp.irišu: Branko Tmušić

Intervju: Ivana Jovanović

Oduvek fascinira oko fotografa koje uočava ono što nama uglavnom promiče, kao i ruka dizajnera koja crta sve što mi možemo samo da zamislimo. Umetnost je prvenstveno naseljena u njihovom umu i zenicama, dok prsti samo prenose magiju na objektiv ili papir, i čine je opipljivom.

Zato ne čudi što nas je ovog puta insp.irisao multitalentovani umetnik Branko Tmušić, čije radove svakodnevno srećete na ulicama Beograda, a da toga verovatno niste svesni. Nakon završene Visoke škole likovnih i primenjenih umetnosti, radio je na mnogim projektima i kampanjama kao grafički dizajner i fotograf. Saradnja sa ''BITEF'' teatrom, Tiršovom bolnicom, Muzičkom kućom ''Metropolis'' i mnogim drugima, samo su potvrda da Branko ima štošta da pokaže i doprinese svetu.

U kom periodu i na koji način je počelo tvoje interesovanje za vizuelne komunikacije?

Interesovanje za izražavanje kroz likovne/primenjene umetnosti postoji oduvek. Stariji brat je od malena naučnik, matematičar, neko ko “brzo konta”, a ja sam bio onaj koji je “spretan, snalažljiv, brz”. Valjda je to bila uteha od roditelja za loše ocene iz matematike, fizike i hemije, što me kasnije motivisalo da završim fakultet u roku, te da branim vrednost i značaj umetničkih radova nasuprot naučnih. Vremenom se način izražavanja menjao i dobijao obrise ovoga čime se sada bavim.


Kada se setiš svog početka, šta je ono što bi želeo da si tada znao?

Najpre, da svaki izbor ima jasnu cenu. Da će na kraju on doneti rezultate, ali i odneti ono sa čega si smetnuo fokus. Da je vrlo važno da se sve stavi na papir, ne samo kad kreiraš kreativni koncept ili art direkciju, već i druge, svakodnevne stvari zahtevaju skicu i viziju kako to, otprilike, izgleda u prespektivi. Da svaki izbor donosi i odnosi određene delove tebe. Na kraju se sa prvobitnom skicom podsetiš da si svesno preuzeo odgovornost za svaki korak.

Šta je ono što jednu fotografiju čini dobrom?

Danas, pretežno fotošop. Zlatni presek i trenutak ga dodatno boostuju.

Danas su svima dostupne različite aplikacije vezane za fotografiju. Koja je razlika između profesionalnog fotografa i onog kome je fotografija samo hobi? Na koji način je uočavaš?

Svaki alat je dobrodošao, bio to najmoćniji objektiv ili besplatna aplikacija na internetu. Ono što fotografa čini profesionalcem jeste njegova potreba za izražavanjem. U tom slučaju, neprofesionalac je onaj koji to radi da bi se drugom dopao. Za mene, umetnik je i biolog, folk-pevačica, astrolog, domaćica... svako ko se oseća dobro dok radi ono što ga ispunjava. Naravno, nikad na uštrb drugoga. Umetnost je način života, umetnik može biti svaki čovek, a umetničko delo svakodnevnica. Što znači da profesionalno bavljenje fotografijom i bavljenjem fotografijom iz hobija mogu da daju isti rezultat. Zavisi od pristupa.

Tehnika, oprema i potražnja se konstantno menjaju. Kako postižeš da uvek budeš u skladu sa zahtevima tržišta i njihovim pritiskom da sve bude "up-to-date"?

Biti “up-to-date “ u svemu, pa i u vizulenim kominikacijama, poželjno je, ali oprezno i dozirano - u suprotnom se gubi identitet. A onda dobijemo sve ovo što nas guši, a ne umemo da prepoznamo šta je. Upravo - manjak identiteta. Da bih ispratio današnje potražnje, potrebe, baratanje opremom i sl, bilo bi mi potrebno da dan traje miniumum četrdeset osam sati. Trudim se da svoju ideju u startu postavljam i gradim tako da ona može biti primenjiva kroz razne medije, bez obzira na njihovu brzinu napredovanja i menjanja. Ono što dizajn i fotografiju čini dobrim jeste postojanost, a kad se to desi onda im ni vreme ni trendovi ne mogu ništa.
Kakvi moraju biti modeli da bi ih ti fotografisao?

Bliska drugarica koja nikad nije zadovoljna kako ispadne na fotografijama, tražila mi je savet kako da se namesti, a da ne izgleda smešno. Rekao sam joj da je najvažnije da se namesti tako da se oseća udobno. Kasnije mi je rekla da taj savet primenjuje kako u svakodnevnoj komunikaciji sa ljudima, tako i u poslu. Od tada mi je to jedini zahtev koji model treba da ispuni, ako tragamo za pravim trenutkom.

Projekat za "Tiršovu" bolnicu je svima dobro poznat i viđen. Kakav je osećaj kada svuda oko sebe vidiš svoja dela?

Videti svoja dela oko sebe znači potvrdu da sve ide svojim tokom, a opet i podsetnik kako je nešto moglo da bude bolje. U svakom slučaju - inspirativno.



Ko su ljudi koji su te inspirisali i uticali na tvoje razmišljanje,  fotografisanje i karijeru?

Retko me ljudi inspirišu, koliko me inspirišu dobri, plemeniti i lepi primeri. Nastavnica nam je jednom rekla da je za života jedino važno da napišeš knjigu, ili da posadiš drvo, ili nešto treće - što sam zaboravio. Za mene je to treće da uradiš nešto što će nekad nekoga inspirisati i podstaći da i on sutra bude inspiracija nekom trećem.

Šta te motiviše da se i dalje baviš fotografijom i grafičkim dizajnom?

Grafički dizajn, dizajn uopšte, fotografija, grafika, slikanje... nazovimo ih vizuelne komunikacije, večno su skrovište od svega. Mesto gde se veseliš, tuguješ, istražuješNije to baš motivacija, nego fiziološka potreba.





Šta je tvoj najveći strah, a šta snaga?

Jedini strah koji imam jeste ljudska glupost. Snaga, činjenica da koliko god nešto radio, svaki naredni produkt će sigurno biti bolji - i naredni, i naredni...

Kako bi opisao svoj celokupni rad?

Sve što sam do sada stigao da uradim, odradim i pokušam, uvek je bilo iskreno i maksimalno u datom trenutnku. Nastojim da čega god se latim, dam sve od sebe, jer na taj način lakše prihvatim povratnu informaciju koja usledi. Kada znam da sam se iskreno potrudio, tada i fail ima lepši ukus.
Šta nam možeš reći o svojim budućim planovima?

Voleo bih da se izmestim sa ovog govornog područja. Izlazak iz zone komfora na tom nivou definitivno menja kurs, potrebe, pogled, način razmišljanja, te one dobijaju novi oblik. Toliko me zanima kako bih se razvijao u tim drugačijim i nedoživljenim uslovima, da mi je trenutno sav fokus tamo negde preko.


#umetnost i kultura

insp.

1 коментар: