Kristina Babić: Trebalo je hrabrosti

Trebalo je hrabrosti
da zalupim vrata za tobom,
trebalo je da prospem vodu
ili pustim suzu,
trebalo je da odustanem od vazduha.
A ja sam prazna
sjela na pod
i ćutanjem parala oblake,
plakala nijemim glasovima
koji su se svađali,
vrištali,
ubjeđivali.
Trebalo je da spalim svaki tvoj trag
a ja sam od toga napravila muzej.
Ponekad do zore sjedim na mjestu gdje si stajao,
kažu da gubim razum,
kao perle rasipam riječi
koje te veličaju,
kažu da ludim.
A znam
da jedino je ludilo
jezero iz kog ćes isplivati,
nepregledno i nepredvidivo...
Još sjedim na mjestu
na kom si stajao
i brojim korake kojima si otišao.
Trebalo je da zastaneš,
trebalo je da zalupim vrata,
trebalo je da odemo na neko mračnije mjesto,
trebalo je da pustim suzu,
ne bih sada sjedjela na mjestu na kom si stajao
i bezglasnom vikom parala ledeni pod.




Нема коментара:

Постави коментар