Sjedjeli smo u uglu Von Habsburga
Pričajući o metafizici, estetici
Darujući jedno drugom
Beskrajne trenutke
Radosti,
Čežnje,
Osmijehe i osmijehe
Koji su se ugasili.

Rekla si da tako treba
Da nijedna svijeća vječno ne gori
Sve lanterne u meni upaljene
Ugasila si jednom sentencom:
Ja nisam sretna
Bez posljednjeg osmijeha
Zagrljaja
Pozdrava
Otišla.

Zbog tebe sam počeo slušati Šopena
Moja je duša sjala tobom
Na tvojim sam riječima
Treperio i blijedio
Pitam tebe, pitam sebe:
Da li sam, na koncu, vrijedio?

Pakujem tlapnje u kofer nade
Svu sam prošlost strpao u torbu
Čekam futur
Čekam novu borbu
Kad će neko kao ti da fragment srca ukrade.

Sad samo kroz tamu
Pustim poneki uzdah uz dim cigarete
I nasmijem se, poluglasno
Izbacujući tebe iz sebe
Svakim tragom pepelaste boje
Što ka nebu neprestano plovi.