Ariel Cemović: O ćutanju i uzdahu

Ćuti i
Ćutim, hajde
Ugrizi mi
Vrat, više
Nego što si to ikada mogla,
Kaži
Da ćeš me
Ubiti, pa
To čini cele večeri,
Ubiću
I ja,
Tebe, oboje, šta je
To za nas, kada
Ubijamo se
Svake
Te večeri,
Svake
Sekunde, dođi
Kaži sada bilo šta, nateraj me
Da pričam bezobrazluke,
Neka
Izgovorim sve
Što nikada
Nije bilo moguće, što
Mogu samo pod
Tobom i
Ovim
Vrelim velom
Noćas.
Ćuti i
Stegni mi grudi,
Daj mi
Svoje,
Stavi
Svoje noge gde
Nisi mislila da
Umeš, pokaži
Pa
Pokazaću
Da nositi te
Mogu na Mesec i onda
Tvoj stomak je
Moj, dok
Govoriš da
Mrtva si, ne,
Življa si
Nego što
Si ikada bila, znam
Jer i ja sam, jer
Tu smo stvoreni da
Vrištimo baš
Za ovaj sat, ovaj
Život i dodir, vidi
Priđi još
Malo samo, hajde
Daću
Sve svoje, svo
Biće, svu
Kožu za
Još jedan tvoj
Milimetar, još
Nekoliko tvojih kapljica i
Onaj trenutak kada
Ti, kada
Zajedno
Ispustimo
Još onaj
Jedan uzdah.




Нема коментара:

Постави коментар