Jelena Raičević: Nepuštanje

Težina, kao kad prašina podmuklo prekrije uspomene u staroj kutiji od cipela, i krevet ispod kog je kutija, i ćebe preko kreveta, i tepih ispod kog guraš nedostajanje i snove u mrak - strah da nekoga pustiš. Težina, kao daljina od tri hiljade svetlosnih godina, od ruke do ruke. Od daha do daha. Od oka do suze. Od osećanja do reči. I knedla u grlu - strah da nekoga pustiš. Težina, kao lešina vremena koje sahranjuješ svake noći i vaskrsavaš pre svitanja. Kojem pališ zvezde umesto sveća, i poklanjaš zagrljaje umesto cveća - strah da nekoga pustiš. Težina, kao toplina svih usana na svetu koje su spremne da vole, da ti ukradu misao i daruju ti reči, da ti oduzmu slobodu i poklone ti svet, a ti prespavaš godišnja doba - strah da nekoga pustiš. Olakšanje, kao saznanje da je večeras kiša meteora, pa smišljaš želje još od podne, a želiš samo jednu da zakačiš za rep svake komete: samo da mu se ruke sete da te zagrle kao svemir - niko nikoga ovde najlepše neće da pusti.



Нема коментара:

Постави коментар