Đorđe Milosavljević: Trenuci koji se zaboravljaju

Pre nego što zakopčam dugmad
Belog mantila
Pusti da mi oči izgube boju
Da ispunim svoja čula
Jer znaš zašto se neću vratiti 
U topli krevet kraj tebe
Koliko god me budeš dozivala
Ja ću ležati na prozoru
Tu 
Kraj ulice neuspelog pokušaja
Zajedničkih snaga
Da Španija bude socijalistička
Prateći svaki dečiji smeh
Svako šuštanje grana
Od još nepoznate Košave
Kaldrmu i tople oči pasa
Zelenilo Vračara
Hor pijanih navijača
Kosti Internacionalnih brigada

Pre nego što zakopčam dugmad
Belog mantila
Shvatićeš zašto volim jutro
Misli mi lete
Osmeh se ne skida sa lica
Samo buka
Tramvaja i autobusa
U kojoj ginem
Žagora u parku
Koktel ljudi 
Ulična svetla koja se još ne gase
Ovaj grad
Kompozicija bez pauze
Uživam
Živim 
Trenutak je samo moj
Čudno je kako je dan različit
A veče poznajem po jutru
Tad sam svoj
Zajedno sa idealima
Koje samo ovaj okvir zna
Masku pred njim skidam
Ne smem ga lagati
Oskrnaviti taj dodir zraka
Što me greje s velike daljine
Sa izvora širine zenice
Iza nebeskog svoda
Samo topli šapat
Tako mekan
Nemoj ga prekinuti
Načulji uši 
I ti ga možeš čuti
Svima nama kaže
Ono što prećutkujemo noćima
To da ostvarimo
I zato te volim
Što se iznova rađaš

A onda me stigne 
Ta boljka svih lepih trenutaka
Koja se uvek zaboravi
I počinjem ridati
Srce kidati
Jer znam
Da jutra će nestati
Svakim poslednjim
Gutljajem

Kafe.



Нема коментара:

Постави коментар