Mehmed Mahmutović: O životu i smrti

*sasvim logičan prikaz
onoga što se dešava*
Život je na poljima tuge
što su iz sreće nastala
a sravnjena zagrljajima
sasvim čudan
prožet jezom
i udarcima
u srž mozga.
oluja razgraničenja i
skrivanje svjetlosti
na rubovima emocija
podsjećaju na najveću bol
koju neko može osjetiti.
to zapravo i jeste.
ne želim nikoga
da nosim u sebi
kao što nosim
pitanja o smislu života
nekoliko pjesama
želju da živim
i pišem u ovom gradu
da te srećem svakog dana
u ulici Kneginje Zorke
Krunskoj, Cetinjskoj
Koče Kapetana, Mekenzijevoj
ili na Skadarliji
i da ponekad odemo
na književnu večer
bez obzira na obaveze
i moje bolove u kičmi.
ne želim nikoga
da nosim u sebi
kao što nosim
i pomisao na smrt
jer smrt je
kao i ljubav
sačinjena
od dvoje.
dišeš
i izdišeš.
udahneš.
izdahneš.
smrt je tako divna
da ću, onda kada
budem umirao
misliti na to
koliko je teško
pitati se o
smislu života
i tražiti isti
koliko je teško
ne moći zagrliti te
biti nimalo razdvojen
a osjećati odvojenost
koliko je lako
moći voljeti te
snažnije od svih težina
što me probadaju
od pupka do prsa,
mislit' ću
kada budem umirao
na to koliko te volim.
misli i ti dok umireš
na to koliko te volim.
o, kako će biti lijepo umrijeti
na poljima tuge
što su iz sreće nastala.
iz života nastala.
iz ljubavi nastala.
iz strasti nastala.
iz traganja nastala.
iz trganja nastala.
od nas nastala
našim zagrljajima sravnjena.
do tada
posadi neki sretan cvijet
na poljima tuge
ublaži štogod
ako se šta ublažiti
može
život cirkuliše
i izvan ovog grada
u očevim očima
i majčinim očima
kad jednog dana umrem
posadi neki sretan cvijet
na moj grob
bar to umiješ.




Нема коментара:

Постави коментар