Tata i ja, četiri oka - jedan pogled, plavlji od najplavlje krvi.

Tata i ja, pod nebeskim krovom jedan temelj.

Tata i ja, u svjedočanstvu života prosječna ocjena, u biblioteci jedna članska kartica, broj jedan.

Prvi upisan u biblioteci, On, moj Otac.

Na njegovo ime donosim kući djela književna.

Čistim ma kakva nedjela i prašku što su kroz život pali na njegovo ime, sa urušenih kuća u Sarajevu.

Objašnjavam svaku boru koju život kao vajar stilom nedaće i smijeha oblikuje na njegovom liku, pa u taj kalup izlivam molitvu, kao u pleh agdu.

U pukotinu ljudskog mesa hukćem topao dah, da omladi, da zaraste vlagom iz ljudske utrobe.

Vodenički posao na jezik uzimam i preplavljujem usne žuborom riječi po notama Miljacke. Vodenički kamen mu sa srca otkivam i sebi lonac u miraz kujem, pa koji me uzme neka jedared okusi što mu slatka nevjesta udesi.

Po njegovoj grimasi reljef osjećanja učim, iz smijalica mu sebi blago za zoru sakupljam i tom se pjenom smjeha umivam.

Ne sjećam se njegovog izraza ni pojave kao vojnika, ali sanjam mršavog dječaka u kundurama. Gunj iz dedinih priča sa pradedinih pleća skidam i mećem mu u sjećanje da ugrije prošlost.

Pod glavu mu stavljam hljeb i so sa rane u čorbu kroz prste propuštam.

Na vjetrove mršavim prsima udaram da mu do potiljka ne probiju. Šumske jagode na prepredenu vunu nižem njemu za đerdan. Vraćam mu prije sna stado s Trebevića u sjećanje da još jednom prebroji bleket bjeline. I snjegove mu s vrha planine pod nos dočaravam.

Pećinu, onu, sa ledenicama, opiši mi još jednom, zapomažem. Ne dopuštam da se istope ukrasi djetinjstva mog roditelja. Taj nakit vrjedniji od zlata, taj led, u izmaglici pamćenja njegovog, još sija.

Prizivam mu davne godine i zelene dlanove od mladog oraha, pa se čini kao da će svaki čas iz zelenila dlanova dova kao Drina poteći.

Kad zaloje odnosi među ljudima, ja mu time lojem sanke podmažem i još ga iz zaleta niz Vraca poguram i na njih redom posjedam Patka, Mrkvu, Rankića i Toma.

Nikada se u njega ne kunem, svijeću mu za zdravlje pripaljujem, ikonu sa zida zamolim da mi poživi zdrav i u pameti.

Toliko ga se ne sjetim koliko bi trebalo, dnevno časaka potaman da mu u svakom ime pomenem, a ja se svakakvih čudesa namislim, tatu moga pod želje glupe potisnem.

Oči njegove ako na tren iz pameti ispustim, brzo ću se nepameti dohvatiti.

Ne daj mi Svevišnji da se od mene ikad još zacrveni, da ga zbog mene pod rebrima probode, na drugog Adama ne nalikuj ga. Nek' mu obraz od jakosti rumeni, moje slabosti pred njim ne uobličavaj.

Svo mu četvoro djece podsjeti da je tata sve dao, svoju je dušu u naše rastrzao da bi nas uvijek osjećao, nas derane.

Ne može ga ništa prevariti, njemu duša diše jednako dok se mi volimo jedni s drugima, a srce kuca jednoobrazno.

Kao Stvoritelj naš što nas sve osjeća - tako tata u svojoj djeci živi i djeca mu njegova život uzvraćaju.