Hronike jedne Ivane: Zima

Zima,
To je kada
Stavljam stopala između tvojih nogu
Povlačim jorgan do naših brada
Vrpoljim se i tražim da mi maziš leđa
Ljuljam se u tvom zagrljaju
Zima,
To je kada
Ljubiš moje oči i obraze
Budiš se da me pokriješ da se ne prehladim
Brineš da se kamin ne ugasi
Plešeš zelenim očima u ritmu vatrenih odsjaja
Zima,
To je kada
Gledamo sve Tarantinove filmove ispočetka
Pričamo gde bismo živeli
Kakve poslove bismo radili
Koliko dece bismo imali
Zima,
To je kada
Tvoja rupica na bradi postaje
Moje mesto za ljubljenje,
A moj vrat
Tvoje mesto na kome ostavljaš tragove za pamćenje
Zima,
To je kada
Počinješ da se ljutiš jer sam popila tri caše vina
Kada se mrštiš
Na moj pokušaj objašnjenja da sam zabavna kad popijem
Namrgođeno me koriš kao malo dete
Ali ne odbijaš da me zagrliš
Ne odbijaš da me čuvaš
Dok priznaješ da si pojeo zadnje parče čokolade
Na šta ja besno štucnem
Zima,
To je kada
Zavlačiš hladne ruke ispod moje bluze
Golicaš osetljiva mesta
Vučeš tek napravljene kike
Ponašaš se detinjasto
A ipak brineš više o meni
Nego što bih ja ikad
Zima,
To je kada
Sve postane ledeno
Sve postane hladno
Kada se pahulje tope na vrućim licima
Kada vetar nekud nosi polako
Kada
Nosim blesav osmeh
Crvene jagodice
Želju na prstima
Zima,
To je kada
Volim više nego juče i u sebi nosim
Nikad završeno
Avgustovsko
Sunce i leto.
Ivana Jovanović



Нема коментара:

Постави коментар