Hronike jedne Ivane: Srećno

Ja tebi nikad ne kažem 
"Srećno"
Kada nogama polagano krećeš
Duboko ispod zemlje
Kada svlačiš odeću sa sebe
Pripremajući se za mogućnost
Da će te ona
Možda,
A možda i ne
Prekriti,
Jer prstima diraš njenu utrobu
Uspavanu je budiš,
Testiraš.
Svake noći
Ti se kockaš
Rizikuješ
Dok ti
"Srećno" 
Kazuju i tapšu po ramenu
Svake noći
Nad tvojim životom
Sudbina i Bog bacaju kocku
Igraju karte
Svake noći
Ti se pitaš kakvog su raspoloženja
Da li su te konačno
Zemlja, sudbina ili Bog
Uzeli na zub?
Ja tebi nikada ne kažem
"Srećno",
Ja se pravim luda
Smejem se
Uživam
Jer kada bih radila drugačije
Kada bih ti rekla 
"Srećno"
Možda bi se desilo
Da tvoje iscrpljeno telo
Više ne legne do mog
Da tvoje žuljevite ruke
Ne pređu preko osetljivih delova mene
Možda bi te ona 
Od mene uzela
Metrima dole zakopala
Da koliko god rukama kopala
Nikad tebe više ne bih ugledala.
Ja tebi nikada ne kažem
"Srećno",
Neka ti to govore
Neznalice
Prijatelji
Porodica
Ja ne želim,
Ja nikad neću tu podmuklu reč izgovarati
Jer iza sreće
Često dođe nesreća,
A ja nad tvojom srećom bdim 
Oprezno je gledam
Motrim da te ne prevari
Da te ne izda,
A ako se i to desi
Svoju,
Umesto tvoje,
Rado ću podmetnuti.
Ja tebi nikad ne kažem
"Srećno",
Kada bih to kazala
Priznala bih sebi
Da postoji realna šansa
Da ćeš se ljubiti sa metanom
Da će trošna greda ili neki oluk
Pomilovati tvoja leđa
Da tamo gde ti ideš
Nema Boga
Samo poneki pacov nagriza vreme,
Da me to više podseća na Čistiliste
Logor ili zatvor
Sa tunelima 
Dugačkom kolonom ljudi,
Pa se pitam
Dok ste ponekad na kolenima
Da li izgovarate molitve -
Da li odzvanjaju
Duboko dole?
Ja tebi nikada ne kažem
"Srećno",
Nije to moj stil
Ne želim da živim u strahu,
Ja samo umem
Da ti ljubim zatvorene kapke,
Prste i dlanove,
Da se svučem i dopustim da me jako stežeš
Da se njišemo kao grane drveća na vetru
Ja samo umem
Da te rukama pamtim
Srce ti osluškujem,
Jer dok kuca
Moje je.
Ja tebi nikada ne kažem
"Srećno",
Ja čekam 
Dok jutrima spiraš crnilo sa tela
Otresaš grumen sa kose
Dok se rešavaš zadaha zemlje iz tvojih pora,
Ja čekam da ugledaš Sunce
Navučeš osmeh na sebe
Kažeš prljavu šalu 
Obučeš život
Ja čekam
Da ti otkrijem jorgan pod kojim spavam
Da se umoran i pospan 
Uvučeš u moju toplinu
Da te okružim domom
Čvrsto stegnem
Ja tebi nikada ne kažem
"Srećno",
Umesto toga
Draže mi je da ti šapnem:
"Samo mi dođi."

Ivana Jovanović


Нема коментара:

Постави коментар