Maja Babović: Voljela sam jednom nekog čovjeka

Voljela sam jednom nekog čovjeka
Širokih ramena, sa smeđim čuperkom
I Suncem u očima.
Ne sjećam mu se imena,
Mora biti da je bilo davno
To vrijeme kada sam ga milovala pogledima
I voljela tišinama.
Zaboravila sam svoje ruke
Oko njegovog vrata
I bajke koje su vjerovale u nas,
Dok smo se otimali vremenima
Nevremenima
Stoljećima tuga
I milenijumima života
U kojima se više nikada
Pronaći nećemo.
Voljela sam jednom nekog čovjeka
Teškog karaktera i sigurnog koraka.
Pozajmio je moje srce
Sa par laskavih riječi,
Slatkorječivo uzevši moju dušu,
Tijelo
I snove.
Ne sjećam mu se imena.
Mora biti da je bilo davno
To vrijeme decembarskih šetnji po obali,
I uzimanja nježnosti u satima
Koji se u vječnost računaju.
To vrijeme jesenjih zakletvi na vječnost
To vrijeme pripadanja
Koje je zaspalo i jednog se jutra
Nije probudilo.
Zaboravila sam njegovo šaputavo
"Volim te"
I dremežljivo Sunce
U zaljubljenim očima
Koje je sjajem smeđih zjenica
Vrištalo hiljadu "neću otići"
Ili sam se makar nadala da neće... 


Voljela sam jednom nekog čovjeka,
To je sve čega se mogu sjetiti
U ovim martovskim časima
Kada od januara još pozajmljujem dane
Nekih prošlih radosti.
Ne sjećam mu se imena,
Kad bih se sjetila -
Vjerovatno bih počela plakati.
Možda bih malo i umrla.
Možda bi zaboljelo.
Znam samo da sam ga voljela.
I tog sam čovjeka pustila kandžama svoje prošlosti
Onog dana
Kada je i Sunce u njegovim očima
Zaboravilo da zasija kada me ugleda.
Onog dana
Kada je Sunce zaspalo,
Ja sam se probudila.
I uplašila se sjećanja,
Prošlosti
I tuga koje vrebaju.
Ne, ne sjećam mu se imena.



Нема коментара:

Постави коментар