Danijela Jokić: Možda niko nije umio da te voli kao ja jutros

Možda niko nije umio da te voli kao ja jutros. Dok prvi zraci Sunca stidljivo proviruju glave, a sanjivi vrapci pripremaju glas za pjevanje. 6.45 - budiš se u nekom drugom krevetu pored nekog sa kim me odavno varaš. Budna sam i ja. Varam te sa tobom, svakodnevno.
I na javi i u snu. Miris svježe kafe ispunjava prostoriju. Uskoro moram da krenem. Nijedno mjesto nije moj dom. Na stanici gomila starijih ljudi. Zadubljeni u svoje misli. Sa štanda zapahuje miris tek štampanih novina. Nikada ih ne čitam. Ni TV ne gledam. Zbog toga me obožavaš. Boli nas uvo za čitav svijet. Zamisljam kako izgledaš jutros. Da li ti je ona sa kojom me varaš skuvala kafu? Poljubi li te pred izlazak iz kuće? Dočekuje li te nasmijana? Nikada ništa ne pitam. Ja sam iluzija. Ona je realnost. Sunce je odveć budno. Moja čežnja spava. Probudiće se večeras. Ni ti nećeš spavati. Znam. Možda se previše osjećamo. Možda će sve biti drugačije ako mašta postane stvarnost. Na pola puta sam do sledećeg prebivališta. Već te jasno vidim. Nasmijan i odlučan da osvojiš i ovaj dan. Naslućujem tvoj osmijeh - najljepši na svijetu. Srce mi igra. Oči se sijaju. Niko ne umije da te voli kao ja jutros. I svakog dana. Potpisujem.



Нема коментара:

Постави коментар