Putujući
od Novog Sada ka Sarajevu, sva ova divna vojvođanska ravnica me oduševljava i
uvijek iznova budi osjećanja koja se ne mogu opisati u samo jednom životu...
Ali, neka, iskoristiću ovaj jedan što bolje mogu. Živjeti, pjevati, radovati se,
grliti... Ma grliti do beskonačnosti, voljeti svim svojim bićem i bez
prestanka. Zaboraviti rude zlata i neprestano tragati i kopati za najvećim bogatstvom
ovog života - SREĆOM.
Sreća
je nakupiti se ljubavlju za sedam savršenih dana sa voljenim bićem.
Hélas!
Šta bi bilo da je to biće dio mog života svaki dan? Ni mora hartije ne bi bila
dovoljna?
Sreća
je njegovo snažno rame koje mi pruža osjećaj sigurnosti. Snažno, a opet mekano
tako da naslonjena sanjam najljepše
snove i osjećam se voljenom i vječnom.
Sreća
je vjera koju mi pruža kad sam najslabija i najkrhkija, i vjeruje u mene više
nego što bih mogla i sama zamisliti i vjerovati.
Sreća su njegove snene usne u cik zore... Znam da me
i ne vidi dobro, ali opet me razmazi od ranog jutra.
Ma, teta
Desa je to maestralno napisala:
"Sreća
je meni kad bolno ćutim s njime i kad nam srca
biju ritmom plača".
Uhvatiti
sreću i ćutati o njoj... Nevidljiva, a snažna i inspirativna... Dozvoliti joj
da pomakne čitav univerzum, a opet ostane Sreća. Otrgne nas iz čitavog ležišta, ali i dalje nas
gura naprijed i ispunjava svaki dio našeg malog bića...
Нема коментара:
Постави коментар