Jasna Karamehmedović: Neka nova djeca

Prolazim pored osnovne škole.
Djeca se ne igraju.
Djeca poziraju.
Djeca ne gledaju u nebo.
Djeca gledaju u telefon.
Prolazim pored djetinjstva 
drugačijeg od svega što znam
i ne znam kuda sa tim mislima.
Pognem glavu
da nestanem na kratko.
Želim da im vrištim sve što je moje djetinjstvo imalo.
Želim da ih vratim gdje nikada nisu bili.
Želim da sačekaju,
da ne žure,
jer da znaju koliko je teško biti odrastao
ovaj trenutak bi proživljavali
duboko
i godinama,
dok se ne zapamte.
To me odvede dalje
pa postajem manja
pod naletom svega što nije
moja peta godina,
moje igračke,
moja bezbrižnost,
moja mašta.
Želim da im vrištim sve što je moje djetinjstvo imalo,
ali samo pognem glavu,
tiho tražeći podsjetnik za bolje sjutra.



Нема коментара:

Постави коментар