Jovana Šotić: Gubitak

Nju će
jednog recimo četvrtka pre svanuća
da probudi 
neko koga je muzikom
i žamorima ljudi
utišavala i pozvaće je 
da se presele u uspomene
jer tamo je sve purpurno
i u njima se svi grle i smeju se
igraju tango, odlični su studenti
vrlo uzorne komšije 
tamo nema oluja i brodoloma
i uzaludnih pokušavanja 
a i mrtvaci sa fotografija
nikad nemaju neprijatelje
posle tog četvrtka će opet biti petak
biće decembar
pa januar 
ljudi će coktati kako nikad nije bio duži
i dalje će, bez ikakve promene ljudi psovati
igrati igre na sreću
gurati se u redovima ići na roditeljske sastanke, varaće ženu
i lagaće prijatelje 
i dan nikom neće poremetiti 
vest da to sve isto neće raditi
neko
dvadesetak godina star koji
se do juče isto tako gurao sa njima da
plati račune 
ko se isto tako žalio na vreme i bio tmuran i to pravdao
novembrom
ali i za sto ponedeljka i 
pedeset tri decembra neko i dalje
neće moći da se pomiri sa tim
da treba da postavi jedan tanjir manje
svakog jutra i neko drugi neće moći 
da ostane pribran kada
mu silueta u masi zaliči na nekog
ko mu je danima bio ispred nosa
neko neće moći godinama da poveruje u to 
da mu život neće pokloniti priliku da ode
na jug sa njegovom omiljenom osobom
sa kojom je tako nedorečeno završio
jer mu inat nije dao da je zove
godinama
i da joj kaže
ono što će buncati u snovima stotinak ponedeljka kasnije
kada će zemlja i 
dalje da se okreće oko sunca
ali na mnogo drugačiji način nego pre
tog jednog četvrtka nešto
malo pre svanuća.




Нема коментара:

Постави коментар