Lejla Kašić: Meni su trebali oni

Meni, dalekoj poput Istoka
trebale su
blizine
i težine
njihovih tijela,
divljina njihovog Zapada.
Meni, hladnoj nalik sibirskoj tundri
trebale su
topline
i mekoće
njihovog daha,
a dobijala sam
ništa
upakovano u
lijepo vajane mišiće,
a dobijala sam
ništa
više od muškog instikta
upakovanog u muške slatkorječivosti.
Stiskala sam šake, zube, usne,
pred paklom,
metežom besmisla
iznajmljienih soba,
nemirnih bretela
nestašnih dodira.
Stiskala sam kapke da ne vidim
promašenost,
propast
koještarije nazvane
ljubav.
Meni, čežnjivoj poput dubrovačkih pločnika,
dok se rasipam kao kiša, ona podgorička, teška
trebala je njihova snaga,
šamar stvarnosti,
maz pažnje,
da me prene,
da me vrati,
a dobijala sam
povišene tonove,
od šaka razbijene stolove
jer tako to rade pravi muškarci
zar ne?
(naravno da ne).

Meni, nejasnoj poput magle,
trebali su oni
da kažem: dođi
i oni dođu,
bez svođenja računa
ko je kome,
kad i koliko.
Meni, nepredvidivoj poput budućnosti,
trebali su oni
da jedemo paštu
za šankom,
u 3 ujutru
iz šerpe
(baš nas mrzi da peremo tanjire)
i da nas savršeno
briga za sve drugo.

Meni, blagoj kao vest
sirovoj kao nepečeno meso
trebali su oni,
da ih volim
da me vole –
voljeti, znate,
znači disati,
a ja
dugo preživljavam bez daha,
i ubrzo neću izdržati,
jer meni su trebali oni,
a njima nisam trebala ja.



Нема коментара:

Постави коментар