Maja Babović: Pustite me da vjerujem

Eto vam pokisle ulice velegrada,
Malograđanske duše
I francuske šansone
U kojima pronalazite svoje samoće.
Eto vam istine u političarima
I nježnosti u šumarima,
Pustite mene da cvjetam.
Pustite da maštam i vjerujem
Da nježnost još uvijek tamo negdje
U dolini jecaja
Gdje ljudi ponosno dižu jezike
Kao oružje
I nikada kao pancir
Postoji
I da čovjek ne savija kičmu
Pred nepravdom.
Pustite me jednostavnosti
I umijeću voljenja
Jer sve mi drugo boljke zadaje
I zaboravljam biti ja ja
U svijetu vas
Bezličnih,
Nakostriješenih,
Unezvijerenih,
Zaboravljenih,
Iskompleksiranih,
Vještački srećnih,
Iznutra trulih.
Pustite mene.
Nemojte mene.
Eto vam jaruge i zemlje
Ne vezujte mi članke
Vašim nemogućnostima,
Ne sputavajte mi let
Jer nemate krila,
Ne skrivajte mi Boga
Samo zato što ga vi ne osjećate.
Ne prljajte moju čistoću voljenja,
Samo zato što odavno ne vjerujete
U vjernost,
Bliskost
I trajnost.
Nemojte.
Eto vam vaši inati.
Nadmudrujte se
I tvrodglavite
Budite prljavi,
Neka vam dušu paučina kiti,
Neka vas život grebe,
Ali
Pustite mene da sanjam
I vjerujem da postoje slični meni.
Da postoje ljudi što se ne stide da vjeruju
Vole
I kažu.
Da postoje trajni,
Vjerni
I bliski.
Ne davite moje Sunce
Samo zato što ste navikli na kišu.
Sami crtamo svoje (ne)pogode.
Naše su volje sve naše nevolje.




Нема коментара:

Постави коментар