Milena Nikolić: Hoću zauvek ovakvu da me pamtiš

Naši su se putevi razišli
Davno pre nas
To što su se na trenutak ukrstili
To je bila neslana šala prirode
Najlepša greška univerzuma
I mi smo to znali
Od samog početka
I znali smo da idemo
U suprotnim smerovima
I samo se nakratko srećemo
I pristali smo na to
Zaleteli se jedno ka drugom
Punom brzinom
Na tom raskršću
I nismo pitali
Hoće li biti nastradalih
Naši su putevi
Sada već dugo razdvojeni
A mene sneg u Beogradu
Uvek podseti na tebe
I nadam se da je tamo gde ideš
Stalno sneg
I da ima ko da upamti
Šta jedeš za doručak
I da imaš kome da kažeš
Da ga voliš
Kad se vratiš umoran s posla
Ja nisam stigla sa tobom
Ni pola onoga što sam htela
Ni pola onoga što smo mogli

Ali ti ne brini
Neću pokušati da te vratim
Kada čujem da si našao svoj put
I neću ti reći
Da sam na milisekundu
I pomislila
Da bih mogla da pođem sa tobom
I uradim sve dijametralno suprotno
Od onoga što sam celog života pričala
I neću ti reći
Da su mi u snovima
Sinovi imali tvoje oči
I da sam prvi put
Videla sebe u kuhinji
A ne u sudnici
Ili kancelariji
I neću ti reći
Ko zna šta bi bilo da smo potrajali
Jer da je trebalo išta da bude
Bilo bi
I hoću zauvek takvu da me pamtiš -
Kao ženu koja ne pokušava
Na silu da otvori zaključana vrata
Jer da su bila namenjena njoj
Sama bi se otvorila
Pa nije pokušala ni tebe
Da prisili da joj se otvoriš
I da joj se daš
Jer da si bio njen
Ne bi se ni opirao
Kao što se ona nije opirala
I hoću zauvek takvu da me pamtiš -
Kao ženu koja te nije klela
Koja ti je želela samo sreću
I da naučiš
Da budeš nežan prema sebi
Bar upola
Koliko si nežan prema drugima
I zato se nadam
Da tamo gde ideš
Ima ko da te dočeka
I da ti se raduje
Kao letu
Kao praznicima
Kao što sam ti se ja radovala
I ne brini
Ja ću te naći u nekom sledećem životu
U nekom paralelnom univerzumu
Jer srodne duše ne umiru
I ovaj put
Nemoj sve da pokvariš.







Нема коментара:

Постави коментар