Teodorina portretisanja: Otkako nas nema, od tad se ne bojim

Кoliko si zarobljen
Mojom daljinom -
Toliko me nemaš.
Izmakla sam tvojim
Šakama za milimetar,
Pobjegla
Za tek jedan trenutak nepažnje,
Uhvatila svoj
Let u nepoznato
I znaš šta?
Ne bojim se.

Otkako nas nema(m)
Od tad se ne bojim.
Moje su strahove
Upile dvije tvoje Crne rupe,
Dok sam kao u Crnom moru
U njima plivala.
Ti si sav moj strah,
A strah ima crne oči:
Za plovidbu duboke,
Za ronjenje preguste,
Na jeziku preslane.
Sva njihova so
Na moje se usne skupila,
U njihovoj dubini
Umalo da vazduh izgubim.
Plašila sam se
Da ti crna uniforma
Glave ne dođe,
Da ti dim pluća
Sasvim ne zatvori,
Drugovi tvoji opet da ne odu
I da dječak ispod gustih obrva
Ponovo ne ostane sam.
Sve tvoje borbe
Na leđima sam nosila,
Svaki tvoj san
Stasao je na mojim grudima,
Uplašeno dijete
Sam izvela na put,
A na tome putu
Sve mu je moje
Na so mirisalo.
Skliznula sam ti
Poput amajlije s vrata,
Pronašla svoje
Blage vjetrove,
Tvoje su šake
Miljama daleko.
Ti si, sav moj strah,
A strah ima crne oči.
Otkako nas nema(m),
Od tad se ne bojim.
Teodora Košarac


Нема коментара:

Постави коментар