Ariel Cemović: Maštarija

Ti, na maloj, baštenskoj stolici,
Ti, koja udišeš miris opranih plahti,
Ti, koja mirišeš na poljsko buđenje,
Proleće, sunce i moj jutarnji dodir,
Ti, bosih nogu, na nešto meke trave,
Javljaš da donesem kafu i svoj glas,
Javljaš da smo bezbedni,
Javljam da te volim,
Prilazim i prolazim kroz tvoj najduži pramen,
Dok onaj najkraći sklanjaš sa čela,
Ti, koja gledaš me kroz uporni zrak,
Ti, koja želiš me, ja te želim kao noćas,
Topla zemlja nas želi na sebi,
Hvataš plahte i padaju s nama,
Hvatam ti potiljak,
Spuštaš mi torzo
Prijanjaš me uz kuk, i
Zaboravljamo kafu,
Zaboravljamo ko smo, i
Kako ćemo nazad,
Šta moramo, da li bismo smeli,
Ti, koja pitaš da li bismo ostali,
Još koje jutro,
Da se ovi čaršavi nikada ne osuše,
Da ovo sunce nikada ne zađe,
Da nikada ne naiđe
Ni vetar, niti neko,
Da odmah te poljubim i
Budem ono što sam s tobom,
Da budemo deo ove slikovnice
Još nekoliko stranica,
Da je ostavimo na ovom baštenskom stolu,
Na ovom polju,
U ovoj mojoj lepoj maštariji.


Нема коментара:

Постави коментар