Kristina Babić: Promatranje

Sa pristojne udaljenosti
promatram
Imaš li dovoljno snažne ruke
da skineš sa mojih leđa ovo što vjekovima nosim
kao po kazni,
da povadiš kamenje iz mojih džepova,
hoćeš li umjesto mene ti otpiti gorku čašu,
imaš li prazno mjesto za moje kofere,
imaš li riječi za moje raspete misli,
imaš li nit za raspuštene moje konce,
za raskalašne noći i dane,
razuzdane nemoći
koje me satiru.
Sa pristojne udaljenosti posmatram
sa koliko volje raspolažeš,
šta ti imaš po džepovima,
želim li da znam,
hoće li tragovi dodira tvojih
da peku
ili da me liječe
od nepriznate bolesti
od koje boluju pjesnici
i tragači za smislom,
hladno mi je u ovom mraku,
hoće li tvoj zagrljaj da grije
ili da guši.
Sa pristojne udaljenosti
promatram,
da li i koliko ti se dopadam,
jesi li sunce ili oblak,
hoćeš li obojiti moje nebo
u sivo
ili plavo,
sa pristojne udaljenosti promatram,
jer nemam više snage da postavljam brane,
previše opiranja životu
rađa sebičluk,
preveliku vezanost za lažni identitet,
pregršt pogrešnih uvjerenja.
Imaš li dovoljno jake ruke da me zagrliš,
da se uzdrma sav moj svijet.


Нема коментара:

Постави коментар