Maja Babović: Još uvek nisam srela većeg muškarca od mene

Još uvijek nisam srela većeg muškarca od mene.
Borbeno, kroz mirisna polja.
Oprezno, kroz minska polja.
Namršteni otmičar koji se otima
Samoj sebi
Tek onako, u inat.
Prkosno.
Ne ištem aplauze.
Stidim se da pričam o ožiljcima.
Ližem rane nakon uboda,
Iscijelim bučne dane ponoćnim tišinama.
Šeretski zviždućem za strahovima
I pjevam glasno -
Mogu sama.
I zaista.
Sve sam mogla sama.
Muškarac u meni lavovski se borio
Da ne svijem svoju glavu
Ni na čija ramena.
Da ne budem princeza koja ne može
I kojoj je potrebno gladiti vlasi
I sakupljati tuge u zagrljaj.
Jedan čvrst zagrljaj
Koji obećava svjetlije životne boje.
Još uvijek nisam srela veće muškosti
Do u ovoj ženi
Od jedva pedeset kilograma
I stosedamdeset i koji centimetar više
Koji je prkosio sa šljemovima
Pancirima i poezijom
Svim dječacima.
Ratovala sam,
Igrala fudbala
Glumila golmana,
Sakupljala Yu-Gi-Oh karte
Svađala se s klincima iz škole,
Pjevala navijačke pjesme,
Nazdravljala po birtijama
I bila tatin sin pored svih sinova.
Uvijek sam nekako zaštitnički posmatrala svijet,
Taktički usavršavala borbenost.
Izazovno nadjačavala sebe
Kada mi kažu - ne možeš ti to.
Mogla sam.
Ali...
Nije to za mene.
Ja sam žena da sanjam.
Da se mazno protežem po krevetu
I budem vjetar u leđima moje ljubavi,
ne čitavom svijetu.
Spuštam ratne sjekire,
Odlažem koplja,
Sablje,
Pancire i šljemove.
Od zanata,
Ova će žena jedino sačuvati
Pero i hartiju.



Нема коментара:

Постави коментар