Sve sam uspjela odbolovati.
Gužvam stihije života kroz papire,
prebacam iz džepa u džep,
dodajem šarenilo crnim bojama,
oplakujem noći s najdražima
kako bih se danju držala damski,
dostojna lika na koji sličim.
Nekad posustanem,
priznajem,
nekad se moja jača polovina mene
izgubi i zaluta,
život zaliči na beznađe,
poželim da vrištim,
da putujem,
da izađem iz kuće,
iz države,
iz svoje kože
(to mi je omiljena nemoguća djelatnost).
Pazarim dane kao na pijacama,
kupujem vrijeme na tezgama,
gubim godine kao kockar,
ruše se zidovi nadanja
poput fino poslaganih domina
gdje samo jednu nemarno takneš
i sve ode dođavola.
Sve sam uspjela odbolovati,
i vrijeme i nevrijeme,
i dolaznike, i prolaznike, i odlaznike.
I pljunuta obećanja,
i nadobudne snove,
i iznevjerena očekivanja,
i nemarne ljude...
Samo tebe nisam nikad.
Ni ta dva metra vječnosti
koja nas razdvajaju
kada razgovaramo
ja na zemlji,
ti ispod mene.
Ti na nebu,
ja ispod tebe.
Suviše mimoilaženja,
za toliko ljubavi
u životu gdje si beznadežno potreban
samo da postojiš.
Sve sam uspjela odbolovati
ali nisam tuđe očeve
i tuđe zagrljaje.
Nadam se da znaju
da sreća staje u jedan očev zagrljaj.
Ja praznih ruku žvaćem vazduh
i živim sjećanja.
Nikada nisam bila gubitnik.
Sve dok nisam tebe izgubila.
Nakon toga, sve manje boli,
Nakon toga, ništa ne boli
i ne može zaboljeti.
Нема коментара:
Постави коментар