Proklete navike,
što su od mene napravile nagaznu minu,
što su kao traku iz kasete izvlačile život iz mene
i napajale se mojim slatkim suzama pokajanja.
Proklete navike
i moja prokleta potreba da ti se podno srca podvučem kao pod strehu,
i tvoj običaj da uvijek uzmeš više no što možeš
da (p)odneseš.
Jesmo li postali preveliko platno za naša mizerna očekivanja.
Ili smo samo zaboravili da slikamo dok su boje svježe...
Nisi li mi po duši bos protrčao
i ukapupio jezerca za suze,
proklete navike
i ona kombinacija brojeva kojs me više nikada neće ostaviti na miru
i onaj osjećaj da si mogao bolje,
da si mogao nadmašiti i sebe i mene,
da si trebao nadmašiti i sebe
i mene.
Adam i Eva plaču u saksijama u ćošku,
sa druge strane ja,
bez tebe,
ti si u jednoj sasvim drugačijoj dimenziji,
do koje se ne ide pješice,
do tamo te valjda prevezu godine
kojima se nisam ni primakla,
od kojih sam se odvezla
na točkovima bicikla.
Ako zlo postoji,
spava u našem strahu,
znači da nas prije nas
ljubav nije ni ovlaš dotakla,
sigurno ne znamo ni koje boje su joj oči,
samo smo navikli da boli
i da je neprijatno gledati u njenom pravcu.
U trenucima pada i nemoći
pljujem na sve što su te izdali i ostavili,
u momentima prosvjetljenja i božije milosti
zahvaljujem,
jer sve te to vodilo meni,
sve to te ispratilo ka raskršću na kom smo se sreli
i uzeli jedno drugo za ruku.
Kada si stigao mislila sam samo jedno,
sada mislim hiljadu stvari,
kada si otišao
postala sam mudrija za dva života.
Postala sam zmija koja siše sokove slatkog grožđa,
Eva i Adam i dalje plaču u saksiji u ćošku,
ja se smijem blage duše,
svejsna da sam konačno spoznala
lice onoga
za čim vjekovima tragam.
Da li je istina da sam ti bila bijeg od stvarnosti
i da si sanjiv prebirao po mojoj koži
nadajući se da ćeš pronaći izlaz
i svjetlost da ćeš upaliti poljupcem,
da li je istina da si se potajno nadao da ću ti biti ono što očekuješ,
pokorna i tiha,
milosrdna i tolerantna,
predana i skromna,
kao hodočasnik,
da će moja jedina borba biti
borba - za tebe,
da ću diskretno uzdići tebe iznad sebe,
da li je tačno da ti jednakost nikada nije bila na
umu,
da si samo još jedan neprobuđeni muškarac
koji je zaboravio iz kakve špilje
je dopuzao na ovaj svijet,
i kako nikada,
ni u jednoj realnosti,
ne smije osjećati potrebu da bude iznad toga.
Kada sam ti pričala o svom planiranom putu za Indiju,
zaboravila sam da ti spomenem kako sam žarko željela da kažeš da ćeš biti moja Indija,
tada bih ti priznala kako ti kosa ponekad miriše kao indijski začin
i kako tvoje ruke opuštaju trajnije nego meditacija,
kako je igra sa tobom
poput tantričkog plesa
dok mi stopala urezana u jedno živo sjećanje
odbijaju da se pomaknu
sve dok me ne prizoveš
u sebe
u mene,
sve dok se ne dozovemo negdje tik pred samu zoru.
Jesmo li postali preveliko platno za naša mizerna očekivanja...
Нема коментара:
Постави коментар