Noću sanjam muškarce koje sam voljela
žile na njihovim vratovima
oči gladne mog mesa
nabrekle muškosti
osjećam ih na sebi
pored sebe
i bježim
bježim
od zagrljaja do zagrljaja
svaki tamnica do tamnice
derem kožu
na mjestu njihovih dodira
ne želim ne želim ne želim
da ih pamtim
vrištim
dok kidam te teške okove
njihove ruke
sa mog tijela
sa njima otpada i meso
mogu da vidim sopstvene kosti
grizem usne
stiskam oči
grčim šake
sve je vrelo
kao podgorički asfalt u avgustu
kao pakao
budim se
mokra
drhtim
u znoju do čela
svježina jutra me hladi
i smiruje, miluje kako oni nisu
podsjeća
da treba oprostiti
što su me
oparali kao pletivo
secirali kao eksperimentalnog pacova
razgazili kao nove cipele
čovječno je praštati
ali
ja sam sve manje čovjek
sve više hodajući ožiljak
i želim samo
miran san i
da nikad ne budem tužna
zato što sam sama.
Нема коментара:
Постави коментар