Maja Babović: Čeka nas budućnost

Zadjenuću u kose šnalu purpurne boje
i pomjeriti smeđ pramen za uho
dok ugađam sebi
zbog svakog trena kad nijesam.
Ovlastiću Boga da diriguje filharmonijom života
jer meni nije išlo.
Gordost ubija čovjeka.
Ne daj mi, Bože, šta želim.
Daj mi šta zaslužujem
i šta me zaslužuje.
Sita sam dovijeka pametnog Ja
što me je gotovo iskorijenilo.
Ljubav je srž mog bitisanja.
Osmijeh parola pred kojom zastupam bol.
U grlu mi ostale neotkotrljane riječi.
Ne želim ih ispričati gluvom svijetu.
Odlazite, utvare prošlosti.
Dosta ste arčili.
Samo da se kurtališem povratnika
i srčanih mana što su mi krale vrijeme
a podvalile krivice.
U sužnje me uvrstila sudbina.
Po kazamatima mi srce zakatančeno.
Ginem, obespravljena da budem dobra.
Dobrote tako fali svijetu, Bože.
Napisaću pjesmu sebi.
Neka mi zamiriše na mimozu
i času vina.
Ko zna kome ću se to već sjutra dati,
ali znam,
dobro znam kome neću nikada više.
Zato čaše uvis
za pale borce,
sahranjene ljubavi,
zaludne žrtve
i izliječene metastaze!
Gore je nebo.
Prošlost je daleka.
Čeka nas budućnost.



Нема коментара:

Постави коментар