Kada navučem sako
i prođem kroz grad
pitaju -
šta čekaš?
Što se nisi udala još uvijek?
Satovi će otkucati
Daj nekome šansu!
A ja ne dajem šanse
nikome, sem sebi,
jer predugo sam bila šansona
nevješto pjevana
na nakaradnom francuskom.
Legnem na krevet
i držeći glavu pod jastukom,
a noge uz zid
nabrajam djelove tijela
koji su palindromi,
ogovaram korejske bajke
jer Patzui nije morala biti
predjelo sopstvene majke
i zanosim se
kako je moje ime spoj imena
prve i druge žene Dostojevskog.
Ustanem u podne
i napravim jaku kafu sa dosta šećera
pa udahnem duboko....
Udišem slobodu.
Osluškujem mir.
Ne peglam košulje
koje će tuđi karmini prljati
zaludno očekujući vjernost
u obogaljenom vijeku
gdje je upoznati čovjeka
privilegija.
Ne rađam djecu
koja će kasnije trpjeti
moje loše izbore.
Ispijam kafu u miru,
ne pravdam nikome
što ustajem na lijevu nogu,
kao da desnu nemam.
Ne sklanjam ni osmijeh
ko neželjeno siroče,
već slavim život
uvijek zahvalna na svemu što jesam i što imam
jer sve je moje.
Navučem sako
pa slušam zvižduke
gradskih mangupa koji se kunu
kako su moji zidovi
nadvisili onaj Kineski
pa se sklapaju
u zid plača.
Obećavaju,
dame i gospodo,
više nego što mogu ponijeti
a ja znam,
ja dobro znam
da nisam san već nesanica.
Djevojčica odrasla u ljubavi...
I kako da pristanem sjutra
da me neko voli
manje nego moj otac
što je majku volio
kako da ne budem nečije sve
nego da pristanem da budem tek nešto
ne bih li zaslužila prisvojnu zamjenicu,
pa da ne ostanem usjedjelica
s mačkama i paučinom po kući.
Sve je u redu,
ali moje mačke ostavite na miru.
Zar ne smijem tražiti čovjeka
čija ću biti glavna molitva pred san
i prva misao nakon spavanja.
Kome ću biti posljednja stanica
i jedina stranica
koju neumorno
poput srednjoškolca
ispunjava najnevinijim citatima o ljubavi.
Kada navučem sako
i prođem kroz grad
podvlačim pogledom
redove dezorjentisanih ljudi
koji ne vole svoje supružnike,
nezadovoljni sopstvenim izborima
tjeraju druge na unesrećenje
i dijele bajate ljubavi
nakon kojih se svetinja braka urušava
a jedino djeca ispaštaju,
nevina i nevična da se odbrane.
A ja prelistavam knjigu,
sama, kažu,
u najboljem društvu, kažem
i ne ganjam pravdu među nepravednima,
širim nozdrve da udahnem još više slobode,
sposobna da kažem -
hej, pa ja sam srećna.
I šta mari
što sam izbjegla bidermajer
radosna što ga nisam uhvatila jednako
kao ona što jeste
jer jeste.
Možda nije bio dan za
lov na bračnu sreću,
možda nije rodna godina.
Možda život.
Navučem sako
i nasmješim se,
jer jedini sat koji priznajem je ovaj unutra
što kucka.
A on kaže -
nije vrijeme, mala.
A šta je drugo i važno
sem srca?
 |
| Izvor: Rawpixel |
Нема коментара:
Постави коментар